Posljednjih dana mnogi su pogledali Netflixovu seriju Adolescencija, koja je privukla veliku pažnju psihologa i drugih stručnjaka. Serija je postigla značajan uspjeh – dovoljno je provokativna da nas potakne na razmišljanje i iznošenje vlastitih stavova.
Pogledao sam seriju i zaista mi je bila zanimljiva – držala me prikovanim za ekran, iako sam u pojedinim trenucima pomislio da neke scene traju predugo. Ipak, kamera je odradila fantastičan posao; zahvaljujući pokretima kamere koja prati glavne aktere izbliza, u nekim momentima imao sam osjećaj da sam dio radnje. No, neću se baviti filmskim aspektima, već psihološkim temama koje su potaknule toliku pažnju javnosti. Serija ostavlja brojna otvorena pitanja, što implicira potrebu za nastavkom – više epizoda koje će dodatno razjasniti teme koje se tek naziru.
Slika preuzeta sa zvanične web stranice Netflix.com
Serija u četiri epizode prati psihološke procese kroz koje prolaze glavni akteri, a posebno se fokusira na promjene koje doživljava 13-godišnji dječak Jamie Miller, uhapšen nakon ubistva djevojčice iz svoje škole. U Velikoj Britaniji, zemlji nastanka ove serije, njena svrha je jasna – ukazati na sve veći problem maloljetničkih zločina, posebno onih počinjenih hladnim oružjem (rast od čak 240% u posljednjih 10 godina), kao i na sveprisutno nasilje na internetu.
Ovakvi sadržaji mogu biti korisni i našem društvu, jer otvaraju važne teme koje su kod nas često “ispod radara” – mehanizme suočavanja dječaka s pritiscima, redefiniranjem muških uloga, prikazima muškosti, bijesa, mizoginije i drugih društvenih faktora koji mogu dovesti do tragičnih ishoda. Ti isti dječaci, koje roditelji vide kao “običnu” djecu bez većih problema, u sebi često nose snažne osjećaje stida, samoprezira i osjećaj nepripadanja. Naizgled neprimjetni, bez razvijenih mehanizama suočavanja, mogu izgubiti kontrolu i reagirati ekstremno.
Roditelji često misle da je sve u redu – sjećaju se kako se Jamie vraćao iz škole, zatvarao se u sobu i satima sjedio za računarom. Mislili su da je to normalno. Vjerovali su da imaju sve pod kontrolom. Zapravo, nisu razumjeli šta se događa. Kad djeca zatvore vrata svoje sobe i urone u digitalni svijet aplikacija, grupa i komunikacionih kanala koji su roditeljima nevidljivi – oni ulaze u svoj svijet jezika, vrijednosti i uvjerenja. Mislimo da pišu zadaću, uče ili se dopisuju s prijateljima, a zapravo su na stranicama koje nude pornografiju, učestvuju u diskusijama o raznim temama, igraju online igrice i komuniciraju s nepoznatim osobama iz cijelog svijeta.
Kao psiholog, često dobijem potvrdu toga – dijete kaže da ima bliske prijatelje, a kad pitate za imena, čujete da su to djeca iz Amerike, Kine, Danske… Današnja kultura mladih nije lokalna. Niti je njihov jezik lokalni. U seriji je sjajno prikazan trenutak kada sin podučava svog oca – policajca – o novim pojmovima i jeziku koji se koristi na internetu, nepoznatom čak i iskusnim istražiteljima. Kod nas ti termini još nisu zaživjeli u potpunosti, ali će nakon ove serije vjerovatno dobiti više pažnje. Serija predstavlja ozbiljno upozorenje roditeljima, naročito onima 40+, o košmarnom utjecaju online svijeta.
Na mene je poseban utisak ostavila druga epizoda, koja prikazuje nemoć obrazovnog sistema. Nastavnici i osoblje škole prikazani su kao potpuno nemoćni da ostvare bilo kakav smislen utjecaj na djecu. Osjeća se njihova slabost, zbunjenost, strah i tuga, a jedino što im preostaje jeste pokušaj da autoritarnim stilom uvedu red. To me podsjetilo na stanje u našem obrazovnom sistemu – društvo oduzima prosvjetnim radnicima sve mehanizme za pozitivno djelovanje i korigovanje neprihvatljivog ponašanja. Njihova uloga se svodi na prezentaciju činjenica, bez mogućnosti odgojnog djelovanja. I sami nastavnici više ne vide načine da povrate autoritet i poštovanje.
Serija jasno pokazuje manjak poštovanja na svim nivoima – naročito je upečatljiv odnos glavnog lika prema psihologinji. Njegovo ponašanje je toliko na ivici da u jednom trenutku prijeti fizičkom napadu. Kulminacija nedostatka empatije i razumijevanja događa se u četvrtoj epizodi, kada se prikazuje patnja čitave porodice i reakcija okoline – bez trunke suosjećanja.
Ipak, koliko god serija bila snažna, uznemirujuća i provokativna, ona nije potpuno realističan prikaz svijeta. Međutim, odličan je povod za razmišljanje – ne da nas prepadne, već da nas osvijesti. Evo nekoliko preporuka na što bismo, kao roditelji, trebali obratiti pažnju:
- Graditi odnos s djecom na međusobnom poštovanju, spremnosti da slušamo i izražavamo misli na asertivan i prihvatljiv način.
- Kritizirati ponašanje, a ne dijete kao osobu.
- Usmjeravati dijete ka rješenjima, umjesto da se fokusira isključivo na uzroke problema.
- Jasno postavljati granice – one nisu kazna, već zaštita. Mi smo roditelji, a to znači biti lideri i autoriteti.
- Adolescentima je potrebno strukturirano okruženje s jasnim očekivanjima i sviješću o posljedicama.
- Razgovarajte s djecom o emocijama. Dajte im prostor da izraze kako se osjećaju, bez osuđivanja.
- Iskazujte vlastite emocije na zdrav način – nije strašno biti ljut ili tužan, važno je kako s tim emocijama postupamo.
- Gradite povjerenje – ako djeca dolaze vama po pomoć, to je znak zdravog odnosa.
- Kad ne znate šta učiniti – potražite pomoć stručnjaka. To nije slabost, nego snaga.